Reportaže

Tajanstveni grob, najveći u kraju

| 21:05:2012 | 19:08:10

Topli i cibri majski dani su kao stvoreni za odlazak do Velje mogile, na vrh Šušanja. Izabrali smo ovo mjesto zato što se sa njega kao na dlanu vide i Sutomore i Bar, zato što se ovdje prave nezaboravne fotografije, a najviše zbog istorijskog i geografskog pečata koji lokalitet daje ovom dijelu primorja. Impresivna, a netaknuta, u potpunoj tišini koju remeti samo čaktar na ovnu kada predvodi stado.
 
Ispostavilo se, oko ovoga potonjeg smo se prevarili. Uski put koji je do Gornjeg Šušanja vodio kroz maslinade bratstva Kalica, najbogatijih u ovom kraju, prvih svjetioničara Crne Gore, sve do zaseoka Vitići, i kojim je u sat vremena prolazio po jedan automobil, ovoga je puta bio zakrčen građevinskim mašinama, pa smo na mimoilaženje čekali i po petnaest minuta. Na mjestu gdje su bili seosko guvno i stare kamene kuće nikle su vile sa bazenima.
 
“Samo čekajte, tako i mi čekamo. Otkad Rusi i ovi naši bogataši prave palate, nema mira po danu, a bilo je dana kad si čuja’samo klijecere”, dobacuje starija žena sa jašmakom na glavi, vodeći kravu na pašu. Nije joj do razgovara, iako pokušavamo da načnemo priču.
 
Nešto kolima, a nešto pješice, evo nas u podnožju Velje mogile, najspecifičnijeg groba u barskoj opštini. Ogromna je, primjetna i iz vazduha, i sa mora, i sa kopna.
 
Mogile ili gomile, kako ih još ovdje zovu, grobna su obilježja od velike količine nabacanog kamenja. Postoje razni oblici sahranjivanja, ali se svi mogu vezati za plemenska diferenciranja u okviru veće etničke skupine - ilirske.
 
Velja mogila je od kamena, oblik joj je kupast, sa zatupastim vrhom, osnova joj je u obliku kruga, sa prečnikom od 28 metara. Visoka je nešto više od sedam metara, i do njenog vrha vode kamene stepenice visokog nogostupa, pa se nevični penjanju lako zadišu. Ali, kad se popnu na vrh, isplati se, još kad duva lagani vjetar – čini ti se da si na vrhu svijeta, toliko je pred tobom čistog horizonta.
 
Ovaj se razlikuje od ostalih tumulusa jer je jedini paganski objekat koji koriste hrišćani, na katolički Spasovdan. Sveštenik na vrhu mogile vrši bogosluženje za malim kamenim oltarom, a vjernici iz okoline donose po jedan kamen za svakog člana porodice i bacaju na gomilu. Iz ovoga bi se moglo zaključiti da je u predhrišćanskoj eri Velja mogila bila važno svetilište i da to hrišćanska crkva nije mogla da ospori, te je iz pragmatičnih razloga prihvatila kult.
 
“Dolazili su vjernici iz čitavog Šušanja, i iz okolnih sela...“, kaže nam Bosiljka Leković, svjedok nekih drugačijih vjetrova koji su duvali Gornjim Šušanjem. “Kao da ih sad gledam – Zupci, Carevići, Gromanići dolazili su preko Duba Lukinoga đe su Talići, a ovuda pored naše kuće stizali su Peranovići, pa familije iz Brca, Spičani.... Neki su hodali i bosi jer su takav zavjet imali, nije to bilo rijetko, a danas dođu predstavnici pokojih porodica, malo kad tu puno naroda ima“, veli ona.
 
Velju Mogilu obavija plašt tajanstvenosti antičkih epoha, te se ni danas, milenijumima kasnije, ne zna kome je podignuta, ko je podigao i zašto, kako je od paganskog postalo hrišćansko svetilište, pa čak ni to da li je ta gomila kamenja grob ili kenotaf (grobnica bez tijela).
               
Svakako ne slučajno, na nekoliko stotina metara od Velje mogile, povezana sa njom utabanim putem, nalazi se stara crkva Svete Petke iz XVI vijeka. Podignuta je kao jednobrodna građevina pravougaone osnove, zidana grubo obrađenim kvaderima kamena u horizontalnim redovima. Oko crkve je staro groblje. Crkva je proglašena za spomenik kulture II kategorije.
 
O povezanosti njenog nastanka sa Veljom mogilom skoro da se ništa ne zna.